Slavni škotski znanstvenik Alexander Fleming dobio je 1945. godine Nobelovu nagradu, zajedno sa Sir Howardom W. Floreyem i Ernstom B. Chainom, za otkriće penicilina i njegovo „ljekovito djelovanje na razne infektivne bolesti”.

Međutim, prije otkrića penicilina (1928.) Fleming je 1922. godine otkrio LIZOZIM! Poput mnogih drugih velikih otkrića koja su promijenila tijek svjetske povijesti, i ova dva velika Flemingova otkrića desila su se „sasvim slučajno“!

Tijekom studenog 1921. godine Fleming je imao jaku prehladu i, dok je radio s već pripremljenim kulturama bakterija, snažno je kihnuo tako da je kap sekreta iz nosa slučajno kanula u Petrijevu posudu. Nekoliko dana kasnije, prilikom pospremanja njegove uobičajene gomile epruveta i pljesnivih Petrijevih ploča za kultiviranje mikroorganizama, primijetio je nešto neobično – jedna od Petrijevih ploča bila je prekrivena zlatno-žutim kolonijama bakterija, međutim, na mjestu gdje je prije dva tjedna slučajno pala kap sluzi iz njegovog nosa uopće nije bilo niti jedne bakterije! Kao da su bile potpuno obrisane!

Nastavio je sa svojim istraživanjem i dokazao da i druge tjelesne tekućine sadržavaju supstancu koja brzo rastvara određene bakterije. Tu supstancu je nazvao LIZOZIM, što je kovanica od riječi “lysis“ – rastvaranje i riječi “enzim“ – protein koji katalizira kemijske reakcije. LIZOZIM je enzimski protein, građen od 129 aminokiselina.

Fleming je pretpostavio da bi LIZOZIM potencijalno mogao uništavati neke bakterijske stanice, a da ne šteti ljudskim stanicama. Zbog ovoga je Fleming želio otkriti značaj ove supstance istražujući njena svojstva. Detalje svog istraživanja opisao je u članku objavljenom 1922. godine.

Nije mu uspjelo u značaj ovog otkrića uvjeriti svoje kolege koji su to smatrali zanimljivim, ali nebitnim zapažanjem – tako su se kasnije odnosili i prema njegovim prvim izvješćima o otkriću penicilina. Fleming je pretpostavio da će se o ovome enzimu u budućnosti čuti mnogo više. Govorio je: „Jednog dana ćemo čuti mnogo više o lizozimu.” Do svoje smrti 1955. godine, uporno je tvrdio i da će „otkriće lizozima jednog dana pobuditi veći interes od otkrića penicilina”.

Danas je mehanizam antibakterijskog djelovanja lizozima detaljno upoznat. LIZOZIM je postao središtem interesa mnogih znanstvenika, tako da uvidom u kataloge Nacionalne medicinske knjižnice SAD-a nalazimo čak 27.633 znanstvena članka u kojima se spominje pojam LIZOZIM te 6.591 članak u kojem se spominje pojam AKTIVNOST LIZOZIMA.

U ovim znanstvenim radovima utvrđena su i dokazana razna djelovanja te brojni korisni farmakološki efekti LIZOZIMA. Svako od temeljnih djelovanja LIZOZIMA može se pojavljivati neovisno jedno o drugome, ali se i međusobno potiču i nadopunjuju.

LIZOZIM još nazivaju i „antibiotikom tijela“, a njegova ukupna uloga u organizmu opravdava naziv – „enzim budućnosti“.

 

Reference:

• Jollès, P. (1996) From the discovery of lysozyme to the characterization of several lysozyme Experientia Suppl. 75, 3-5
• Fleming, A. (1922) “On a remarkable bacteriolytic element found in tissues and secretions” , Proceedings of the Royal Society B, 93 (653): 306–317                                                                             
• National Library of Scotland 2009, http://digital.nls.uk/scientists/biographies/alexander-fleming/discoveries.html
• PubMed – US National Library of Medicine; National Institute of Health; ncbi.nlm.nih.gov./pubmed

Ova stranica je također dostupna na: Bosanski Albanski Makedonski Srpski Ukrajinski Engleski